Radno vrijeme Ureda TIH-a: 9.00 -17.00 sati (radnim danom)
  • Youtube Transparency International Hrvatska
  • Facebook Transparency International Hrvatska
  • Twitter Transparency International Hrvatska
×

Intervju dr.sc. Davorka Budimir - Većina gubitnika na unutarstanačkim izborima u SKH učlanila se u HDZ početkom 1990. godine

10.08.2018.

Nedavno ste predstavili knjigu “Politička elita u Hrvatskoj 1986.-1990.” Istraživačkog karaktera u kojoj ste problematizirali kasne tranzicijske procese u Hrvatskoj. Jedan od zaključaka je da smo se transportirali u višestranački sustav, no da je obrazac ponašanja političkih aktera ostao nepromijenjen. S obzirom na tu činjenicu, može li se govoriti  o osjetnoj razlici u utjecaju korupcije na hrvatsko gospodarstvo  i utjecaju korupcije u onim  zemljama koje su tranziciju prošle?

Hrvatska tranzicijska politička elita nastala je nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine  na temeljima komunističkih političkih institucija bivšeg jednopartijskog sustava. Ono što se od tada do danas nije promijenilo je komunistički obrazac regrutacije pojedinaca na pozicije političkog odlučivanja. Za to su najodgovornije političke stranke kao najvažniji kanali ulaska pojedinaca na političke pozicije. Nazivi institucija su promjenjeni, a umjesto jednopartijskog  formiran je višestranački sustav.

Kada se u svibnju raspravljalo o zakonu o arhivskoj građi u medijima se spominjala brojka o tome da je SKH imao 298 000 članova 1989. godine, te da je više od 97 000 njih prešlo u HDZ. Ti podaci ne odgovaraju činjeničnom stanju, jer ih demantiraju dokumenti koji su u cjelosti objavljeni u mojoj knjizi.  

U listopadu 1989. godine SKH je imao formalno 260 031 članova. SKH je jedini u SFRJ proveo unutarstranačke predizobre za stranačka tijela kojima je pristupilo 203 245 članova. U tom procesu sudjelovalo je samo 756 kandidata koji su se natjecali za dužnosti. Većina onih koji su tada bili izborni gubitnici učlanili su se u HDZ, a nakon prvih višestranačkih izbora izabrani su na visoke dužnosti u vlasti.

O tome treba govoriti, jer su procesi ustanovljavanja političkih institucija dugotrajni, a pojedinci nisu mogli preko noći promjeniti komunistički sustav vrijednosti koji je na taj način transportiran u tranzicijsko razdoblje. To treba osvijestiti, jer upravu u tim procesima možemo tražiti odgovore na mnoga pitanja s kojima se danas suočavamo, a što se posebno odnosi na veliki problem korupcije.

Kaos predizbornog vremena u proljeće 1990. godine govori nam o tome kako je komunistička elita ozakonila stečene privilegije iz bivšeg sustava. Zakon o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine usvojen je tri dana nakon završetka prvog izbornog kruga u travnju 1990.godine i imao je samo tri članka. To znači da su u vrijeme provođenja izbora i izborne kampanje istovremeno mijenjani zakoni. Nije nevažno istaknuti da su početkom 1990. godine. Prije održavanja izbora, na sudačke i pravosudne pozicije izabrani su mnogi kadrovi iz komunističkog sustava koji su na tim pozicijama ostali i u višestranačkom sustavu.

U ovim činjenicama treba tražiti uzroke korupcije u Hrvatskoj, a to su ukratko: prvo, komunističko naslijeđe koje je toleriralo “rad u fušu”i poticalo sivu ekonomiju; drugo, donošenje zakona koji su omogućavali kasnije koruptivne rizike i treće,  imenovanje kadrova u sudstvu i pravosuđu neposredno prije održavanje prvih višestranačkih izbora.       

Kaskaju li hrvatske institucije u izgradnji usklađenog antikorupcijskog programa za drugim državama?

Borba protiv korupcije u Hrvatskoj prestala je onoga trenutka kada je Hrvatska primljena u punopravno članstvo u Europskoj uniji 1.7.2013. godine. Do tada su postojali pojačani napori da se implementiraju zakoni i niži propisi u hrvatski zakonodavni okvir, da se formiraju neovisne institucije poput Povjerenika za informiranje ili Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.

Danas nakon pet godina svjedočimo činjenici da neovisna preventivna i represivna tijela u borbi protiv korupcije nemaju kapacitete, a niti učinkovite alate da smanje koruptivne rizike.  

Učinkovita borba protiv korupcije podrazumijeva dobru prevenciju i učinkovitu represiju. Ovako se stječe dojam da se korupcija u konačnici isplati, jer su pravosudni procesi dugi, a zbog svakodnevnih korupcijskih afera građani na njih više uopće ne ragiraju.

Možete li nam dati nekoliko primjera standardne prakse borbe protiv korupcije u drugim državama?

Temelj borbe protiv korupcije je sustavno onemogućavanje koruptivnih radnji i smanjivanje koruptivnih rizika učinkovitim preventivnim alatima, a posebno u postupcima javne nabave. Dobri propisi i elektronički sustav nisu dovoljni, ako nema učinkovitog nadgledanja procesa. Hrvatska do danas nije donijela zakon o zaštiti prijavitelja korupcije i nepravilnosti. Također nemamo zakon o lobiranju kojim bi se regulirala lobistička profesija.

Niti jedna udruga, grupa građana ili pojeidnac ne mogu se sami boriti protiv korupcije to je unaprijed izgubljena bitka. Korupcija je prisutna u svim društvima i u svim sustavima i kao takva nikada neće biti iskorijenjena. Ali za ono za što se kao društvo morao boriti je izradnja takvog sustava koji će sprječavati nepravilnosti, smanjivati korupciju i poticati pozitivne društveni vrijednosti poput rada, poštenja i odgovornosti. To je onaj trenutak koji se još nije dogodio u hrvatskom društvu. Osvijestiti da odgovornost i poštenje moraju svakom građaninu omogućiti da može živjeti od vlastitog rada.

U tom smislu iskustva nekih drugih država ne mogu biti rješenje naših problema, ali mogu biti odgovor. Uzrok iseljavanja hrvatskih građana  je duboko ukorijenjena korupcija,  nepravedan i nepošten sustav koji egzistira na selektivnim kriterijima, stranačkoj podobnosti i komunističkom obrascu regrutacije kadrova na pozicije.  

U ovom trenutku je djelomično poništena nabava četiri katamarana za državnu tvrtku Jadroliniju. Ministar prometa Oleg Butković je 11. srpnja izjavio: “Jedna od glavnih zadaća Uprave je bila nabava novih brodova. Ovaj postupak koji je rađen u Jadroliniji nije bio onakav kakav sam htio i kakav je trebao biti. Znači – nije bio transparentan”. Dobiva se dojam kako su u RH natječaji jedna stvar, a praksa sasvim druga. Kojim je mehanizmima moguće pojačati efikasnost i transparentnost same države?

Postoji jedan mehanizam koji je vrlo lako implementirati, jer ga kao iskustvo poznajemo kroz fiskalizaciju uvedenu prije pet godina. Zamislite situaciju da se se u realnom vremenu i lako čitljivom, digitalnom obliku omogući uvid u povezivanje sklopljenih ugovora u postupcima javne nabave s izdanim i plaćenim računima za robe i usluge. Ili da se uvede obveza političkim strankama da mjesečno izvještavaju o svim primitcima i  izdacima, te donacijama koja bi se predavala na isti način na koj poslodavci predaju izvještaje o plaćama radnika. Isto tako da se mjesečno izvještava o pojedinačnim donacijama i sponzorstvima državnih i javnih tvrtki, te privatnih tvrtki. Uz to da se onemogući doniranje onih koji su porezni dužnici ili koji ne isplaćuju place svojim zaposlenicima.

Javnom objavom takvih podataka na jednom mjestu elektroničkim putem povećala bi se transparentnost sustava, bez obzira da li će takve informacije zainteresirana javnost konzumirati ili ne.

   Link na intervju

Online prijava korupcije

Prijavi korupciju

Ispuni formu
Prijavite se za newsletter

Primajte obavijesti

2025 © Transparency International Hrvatska. Sva prava pridržana. Izrada web stranica